"Dnevno staklo" je termin s kineskim karakteristikama i podijeljen prema upotrebi. Njegov opseg uglavnom pokriva staklene proizvode koji se široko koriste u svakodnevnom životu. Počevši od ranih dana osnivanja Nove Kine, sa podjelom industrijskih sektora, dnevna industrija stakla je klasifikovana kao laka industrija, sa ciljem da zadovolji osnovne potrebe svakodnevnog života ljudi. Na osnovu toga, dnevno staklo se može grubo definirati kao: stakleni proizvodi koji se koriste u svakodnevnim životnim scenama. Iako je ova definicija intuitivna i lako razumljiva, njene granice su još uvijek pomalo nejasne u specifičnim aplikacijama.
Strani naučnici kao što je Macfarlane, u svojoj knjizi "Svijet stakla", podijelili su staklo u više kategorija prema njegovoj upotrebi. Među njima, Verroterie (staklene perle, igračke i nakit) i Verrerie (posuđe, vaze i druge posude) ispunjavaju osnovne karakteristike svakodnevnog stakla, odnosno služenja svakodnevnom životu ljudi.
Evolucija opsega dnevnog stakla
Od 1980-ih, uz kontinuirano unapređenje domaćeg sistema visokog obrazovanja, nastaju stručni udžbenici za svakodnevno staklo. U procesu sastavljanja udžbenika, nakon mnogih rasprava i revizija, konačno su određene glavne kategorije dnevnog stakla, uključujući staklo za flaše, staklo za pribor, umjetničko staklo, staklo za instrumente, termos staklo, medicinsko staklo, staklo za čaše, električni izvor svjetlosti i rasvjetu staklo, itd. Ova klasifikacija ne samo da odražava karakteristike industrije, već u potpunosti razmatra stvarnu primjenu svakodnevnog stakla.
Međutim, s napretkom nauke i tehnologije i promjenama navika potrošača, tržišna pozicija nekih tradicionalnih dnevnih proizvoda od stakla postupno je izblijedjela. Na primjer, upotreba naočalnih leća postupno se smanjivala zbog popularnosti leća od smole; dok umjetničko staklo i dekorativno staklo zbog svoje jedinstvene estetske vrijednosti zauzimaju mjesto u oblastima svakodnevne upotrebe i umjetnosti i zanata. Uprkos tome, ovi proizvodi od stakla često koriste slične procese i opremu kao svakodnevno staklo tokom procesa proizvodnje, tako da se i dalje mogu smatrati proširenjem opsega dnevnog stakla.
Osim toga, vrijedno je napomenuti da su s napretkom nauke i tehnologije neke specijalne naočale i funkcionalne naočale koje su se prvobitno koristile u određenim oblastima postepeno uvodile u područje svakodnevnog života. Na primjer, mikrokristalno staklo sa litijum-aluminijum-silikonskim sistemom prvobitno se koristilo u oblastima visoke tehnologije kao što su poklopci za zaštitu radara, a sada je postalo idealan materijal za štednjake, posuđe i mikrotalasne pećnice; a funkcionalno staklo kao što je svjetleće staklo također je postalo važan dio modernih tehnologija rasvjete kao što su LED. Ove promjene nisu samo obogatile vrste i funkcije dnevnog stakla, već su dodatno proširile područja primjene i tržišni prostor.
Razvoj dnevnog stakla
Dnevno staklo ima dugu istoriju. Među vrstama stakla, dnevno staklo je proizvedeno i korišteno od strane ljudi vrlo rano. U početku se koristio za izradu nakita i umjetničkih djela, a kasnije se proširio na posude i posuđe. 3500. godine prije Krista, preci u Mezopotamiji (danas Irak) koristili su prekursore stakla za izradu imitacije nakita i žada. Tada su se za izradu jezgra koristila glina i ljepilo, a zatim se u lončić stavljala mješavina kvarcnog pijeska, prirodne lužine ili biljnog pepela. Prirodna alkalija je uglavnom unosila natrijum, a biljni pepeo je sadržavao kalijum, natrijum i kalcijum. Nakon zagrijavanja, formiran je prethodnik stakla (primitivno staklo), a zatim je slomljena jezgra uronjena u originalno staklo, ili je originalno staklo namotano oko jezgre da bi se formirale perle, nakit i posude. Ova metoda oblikovanja naziva se metoda slomljenog jezgra. U početku je smeša zagrejana na samo 700~800 stepeni, a nakon sinterovanja mogao je da nastane samo deo stakla i neotopljenih čestica peska. U inostranstvu se naziva fajansa, a na kineskom glazirani pijesak. Kada se temperatura zagrijavanja podigne na 1000C ili više, sadržaj stakla je veći od onog u glaziranom pijesku, koji se naziva frita. Glazirani pijesak i frita su prethodnici stakla, ili primitivno staklo, ali frita je korak bliže pravom staklu od glaziranog pijeska. U to vrijeme, preci su također koristili metode rezbarenja kako bi izdubili cijeli prethodnik stakla u posudu.
U 16. stoljeću prije nove ere, mesopotamska tehnologija proizvodnje stakla uvedena je u Siriju, Kipar, Egipat i Egejsko područje, a najreprezentativniji su Egipat i Rim. Egipat je napravio jednobojne staklene perle u 16. veku pre nove ere, a staklene perle u boji u 10. veku pre nove ere. Osim osnovne metode, metoda livenja je također korištena za formiranje staklenih faraonskih glava. 1350. godine prije nove ere staklene boce su napravljene poboljšanom metodom jezgra, a površina je također intarzirana obojenim prugama za dekoraciju.
Mesopotamsko i egipatsko staklo se u osnovi sastoji od natrijum-kalcijum silikata, sa silicijum-dioksidom unetim iz kvarcnog peska i alkalnih metala unetih iz prirodnih alkalija i drvenog pepela. Analiza sastava staroegipatskog stakla pokazuje da su Pb{{0}} i BaO količine u tragovima, a neka stakla sadrže manje od 5% Pb0. Boje su uglavnom bakar i mangan, a kobalt se rijetko koristi.
U zapadnoj Zhou dinastiji krajem 11. vijeka prije nove ere, svakodnevno je staklo u mojoj zemlji počelo nicati i izrađivale su se perle od glaziranog pijeska. Od 8. vijeka prije nove ere do 3. stoljeća prije nove ere tokom proljeća i jeseni i perioda Zaraćenih država, nivo proizvodnje glazurnog pijeska je poboljšan, a neki od njih su već bili u rasponu od staklenog pijeska. Tokom perioda Zaraćenih Država, već su se proizvodili primarni proizvodi od stakla, kao što su plavo i svijetloplavo staklo na štitnicima mača kralja Fuchaija od Wua i kralja Goujiana od Yuea.
Savremeni ljudi su analizirali proizvode od glazura od peska otkopanih iz grobova Chua od sredine do druge polovine 6. veka pre nove ere i otkrili da je sastav peska za glazuru u grobnicama Chua i Zapadne Zhou dinastije sličan. Stoga se može smatrati da su ljudi Chu naučili tehnologiju proizvodnje glaziranog pijeska od naroda Zhou i razvili je. Prvo, usvojili su različite sisteme staklenih komponenti. Pored sistema kalijum-kalcijum-silicijum i natrijum-kalcijum-silicijum, postoje i sistemi silicijum-olovo i sistemi silicijum-olovo-barijum. Boje su željezo i bakar, a staklo je žuto-zeleno ili plavo. U to vrijeme je proizvodnja primitivnog porculana i bronzanog posuđa u mojoj zemlji bila relativno razvijena. Porculanska glazura je bila staklena, a kapi porculanske glazure mogle su formirati staklene perle; šljaka prilikom topljenja bronzanog posuđa mogla je biti i staklena, što je stvorilo uslove za razvoj stakla u mojoj zemlji. Kalijum-kalcijum-silicijumski sastav drevnog kineskog stakla razlikuje se od natrijum-kalcijum-silicijumskog sastava drevnog zapadnog stakla, dok je silicijum-kalcijum-silicijumski sastav blizak šljaci topljenja bronze, koja se ne nalazi u drevnom zapadnom staklu. staklo; primitivna peć za pečenje porcelana i peć za topljenje bronze takođe pružaju opremu za topljenje stakla. Stoga neki naučnici smatraju da ove otkopane drevne naočale nisu uvedene sa Zapada, već ih je samostalno proizvela moja zemlja, odnosno teorija samostvaranja. U metodi oblikovanja stakla, pored metode jezgre, postoji i metoda oblikovanja izvedena iz glinenog kalupa bronzanog livenja. Kalup je podijeljen na dva dijela, gornji i donji dio. Staklena talina se sipa u donji kalup i pritisne gornjim kalupom za izradu staklenih zidova, prstenova za mačeve, tanjira, čašica za uši itd.
U 10. veku pre nove ere tehnologija proizvodnje stakla je uvedena u Grčku iz zapadne Azije preko Mediterana i Krita. U 4. do 2. veku pre nove ere, grčka svakodnevna proizvodnja stakla je imala tendenciju da sazreva, koristeći i osnovni metod za pravljenje staklenih boca i metod sipanja za pravljenje staklenih zdela. U Grčkoj se svakodnevno koristilo stakleno posuđe i pribor. Njihov sastav je i dalje natrijum-kalc staklo, koje sadrži malu količinu kalijuma i magnezijuma, a kao bojila se koriste kobalt oksid i nikl oksid.
U 5. veku pre nove ere, Rim je bio proizvodni centar stakla. Oko 1. stoljeća nove ere, Rimljani (neki učenjaci vjeruju da su to bili Sirijci) izumili su duvačku cijev i stvorili metodu puhanja, dajući značajan doprinos tehnologiji proizvodnje stakla. Što se tiče rezanja stakla, graviranja, farbanja, premazivanja i druge dubinske obrade, Rimljani su pravili inovacije, a proizvodi su se također mijenjali od neprozirnih staklenih perli i ukrasa do prozirnih staklenih boca, staklenog posuđa, ravnog stakla, staklenih ogledala i mozaik stakla. Metoda puhanja zahtijeva da je viskoznost stakla niža od metode jezgre i metode izlivanja, a temperatura taljenja stakla viša. Tada je poboljšana staklena peć, povećana je temperatura topljenja i ispunjeni su zahtjevi metode puhanja. Odgovarajući kvalitet stakla i transparentnost su također poboljšani.
U 5. do 3. veku pre nove ere, Sasanidska dinastija Perzijskog carstva koristila je metodu duvanja za proizvodnju svakodnevnih staklenih činija, tela, šoljica i boca. Površina je bila ukrašena kružnim ili ovalnim šarama sa kalupima ili termičkom obradom, što je nazvano čuvenim sasanidskim staklom.
Od 206. pne. do 220. godine nove ere, to je bila dinastija Han u mojoj zemlji. Od malih staklenih perli i bisera od žada do pribora za svakodnevnu upotrebu i ravnog stakla određene veličine, transparentnost je također poboljšana: 16 zelenih staklenih čaša, staklenih zvijeri i staklenih fragmenata otkopanih iz rane zapadne dinastije Han mogu poslužiti kao dokazi. Staklena koplja i odjeća od staklenog žada otkopani iz grobnica u srednjoj i kasnoj zapadnoj dinastiji Han napravljeni su od natrijum-kalcijumskog stakla umjesto od olovo-barijumskog stakla. Neki naučnici nagađaju da su uvezena sa Zapada, ali drugi su vjerovali da je oblik kopalja sličan bronzanim kopljima otkrivenim u drugim dijelovima zemlje, pa su napravljena u Kini. Za vrijeme dinastije Han staklo se zvalo i Liuli (Liuli, Luli), a ovo ime se koristi do danas.
Dinastije Wei, Jin, Južne i Sjeverne bile su doba velike kulturne razmjene između Kine i Zapada. Stakleni ukrasi i kontejneri izvezeni su u moju zemlju iz Zapadne Azije Putem svile. Metodu duvanja stakla uveo je i Rim. Najkasnije u dinastiji Northern Wei, moja zemlja je koristila metodu puhanja za proizvodnju šupljih proizvoda kao što su dnevne staklene činije i šolje. Konkretno, tokom Južne i Sjeverne dinastije u 5. vijeku nove ere, staklari su bili pozvani iz Perzije da koriste metodu bez kalupa za duvanje staklenih zdjela, staklenih čaša, staklenih zdjela i drugih šupljih proizvoda. Veličina i zapremina su bili relativno veliki, proizvodnja je takođe porasla, a troškovi su smanjeni. Staklo nije samo oponašalo nakit i žad, već se koristilo i kao svakodnevni pribor. Proizvodnja i primjena dnevnog stakla od tada je ušla u novu fazu.
U dinastiji Sui okončana je podjela između Sjeverne i Južne dinastije. Car je naredio službenicima palate da nastave sa proizvodnjom stakla, pozvao je narod Yuezhi u centralnoj Aziji da naprave staklo i počeo je koristiti staklene komponente s visokim sadržajem olova kako bi odgovarale proizvodnoj metodi, duvajući zelene staklene boce, staklene čaše i staklene ploče.
Političko ujedinjenje, ekonomski i kulturni prosperitet dinastije Tang pružili su povoljne uslove za razvoj stakla. Kompozicija stakla se razvila od olova i barijuma u dinastiji Han do komponenti sa visokim sadržajem olova, a u kasnijem periodu primenjivane su komponente natrijuma i kalcijuma. Moulding usvaja metode kalupljenja, livenja pod pritiskom, slobodnog oblikovanja i puhanja. Postoji mnogo vrsta staklenih proizvoda, uključujući imitacije nakita, kao što su imitacija žada bi, ukrasi za mač, perle, simboli ribe, itd.; tu je i namještaj i dnevne potrepštine posebno za kraljevsku porodicu, kao što su visoke čaše za vino, boce, limenke, kutije, činije za čaj i držači za činije; tu su i budističke potrepštine, kao što su boce sa relikvijama, stakleno voće (Anagami voće), boce od tikvice, čaše i držači za čaše.
U 8. veku nove ere, u arapskom regionu proizvodile su se bočice parfema, pribor za jelo, pribor i lampe različitih veličina, oblika i boja. Staklo sa očiglednim islamskim kulturnim karakteristikama u pogledu oblika i ukrasa nazvano je islamsko staklo. U 9. do 12. vijeku, Arapi su postigli i dostignuća u površinskoj dekoraciji kao što su pozlata, slikanje, glazura u boji i graviranje. Većina islamskog stakla je natrijum-kalc silikatno staklo, a samo nekoliko vrsta su komponente stakla sa visokim sadržajem olova.
Od 960. do 1234. godine nove ere, to je bio period Song, Liao i Jin. Iako je dinastija Song postigla izuzetna dostignuća u proizvodnji keramike, svakodnevna proizvodnja stakla mogla je samo održati nivo dinastije Tang. Dinastija Liao imala je česte razmjene sa zapadnoazijskim staklom. Posljednjih godina, staklene čaše i boce u sasanidskom, vizantijskom i islamskom stilu otkrivene su u sjeveroistočnoj Kini i Unutrašnjoj Mongoliji.
Venecija je počela proizvoditi staklo 982. godine. Od 13. do 17. vijeka naše ere bio je njegov vrhunac. Od 1291. godine je svjetski stakleni centar. Njeni proizvodi uključuju šolje, posude za vodu, posude za vino, tanjire, boce parfema, pladnjeve, ogledala, staklene ukrase i nameštaj, koji se prodaju širom Evrope. U užem smislu, venecijansko staklo se odnosi na staklo proizvedeno na ostrvu Murano u Veneciji. Od 15. vijeka, Mlečani su kao sirovine koristili relativno čist kvarcit i prekristaliziranu bijelu sodu. Proizvedeno staklo ima manje nečistoća, bolju bjelinu i veću prozirnost, što je u prošlosti promijenilo utisak niske prozirnosti i zamagljenog vida. Slično je kristalu, pa se naziva kristalno staklo (Cristllo). Nekada se puhano staklo uglavnom proizvodilo bez kalupa, dok se proizvodi od venecijanskog stakla uglavnom izrađuju puhanjem u kalupe. U procesu oblikovanja ukrašavaju se lomljenim cvjetovima (cvijeće), mrežastim uzorcima, obojenim trakama, kalcedonom (imitacija mramora) itd. Površinska obrada usvaja metode kao što su graviranje, pozlaćivanje, glaziranje i farbanje, te višestruka površinska obrada metode se koriste zajedno kako bi se formirao jedinstven venecijanski dekorativni stil. Ova vrsta stakla proizvedena u okolini Venecije i venecijanskog dekorativnog stila naziva se venecijansko staklo, a može se smatrati i širokim venecijanskim staklenim proizvodom.
U 12. veku postojale su mnoge fabrike stakla u Češkoj (danas zapadni deo Češke) koje su proizvodile rezbarene staklene proizvode, koji su se zvali boemsko staklo. Oko 1700. godine Boemi su koristili drveni pepeo koji je sadržavao kalij i relativno čiste kvarcne sirovine za proizvodnju kalij-kalcij silikatnog stakla, koje je bilo prozirnije od venecijanskog stakla i nazvano je boemsko kristalno staklo (Crysta lex), koje se i danas proizvodi.
Od 13. do 17. vijeka bile su dinastije Yuan i Ming u mojoj zemlji. Proizvodnja i primjena dnevnog stakla također se razvila u usporedbi s dinastijama Song i Jin. Dinastija Yuan osnovala je Guanyu biro, a izrada stakla bila je jedna od njegovih funkcija. U to vrijeme, "Guanyu" se koristilo za označavanje stakla, što se odnosilo na staklo ispaljeno u tegli s lijekom, slično "medicinskom žadu" iz dinastije Song. Na kraju dinastije Yuan i na početku dinastije Ming, staklarske radionice su uglavnom bile u gradu Yanshen, okrug Yidu, prefektura Qingzhou, Shandong. U to vrijeme postojala je velika peć koja je miješala materijale topila u staklo. Pored direktnog formiranja svakodnevnih staklenih proizvoda, takođe je crtao trake materijala za radnike na lampama za izradu "posuda od materijala". Postojala je i peć za pirinčane perle koja je bila specijalizovana za pravljenje perli od pirinča. Staklene varijante uključuju staklene perle, ukosnice, minđuše, vrhove za lonce, šahovske figure, zvončiće, fenjere, paravana, pregorene sijalice, akvarijume, lonce za vodu, vatrene perle, itd. u raznim oblicima i bojama.
U 17. veku na Zapadu se proizvodnja dnevnog stakla preselila na sever iz Italije u Britaniju, Nemačku, Francusku i druge zemlje. Godine 1670. (ili 1673.) Britanac George Ravenscroft razvio je olovno staklo, odnosno sistem sastava kalijum olovnog silikata. Staklo se lako topi, ima dugotrajna svojstva materijala, može se oblikovati u složene staklene proizvode, ima malu tvrdoću, lako se melje, i što je još važnije, ima visoku prozirnost i sjaj koji je sličniji kristalu nego kristalno staklo Venecije i Bohemija. Nazvano je olovno kristalno staklo (olovno kristalno staklo), ili skraćeno kristalno staklo, i postalo je predak današnjeg kristalnog stakla.
Rat u kasnoj dinastiji Ming također je uticao na proizvodnju stakla. Nakon uspostavljanja dinastije Qing, proizvodnja stakla je obnovljena. Car Kangxi je osnovao Odeljenje carskog domaćinstva kako bi uspostavio tvornicu stakla, koju je pripremio francuski misionar Guillain. Kasnije je nekoliko francuskih tehničkih radnika pozvano jedan za drugim. Tokom vladavine cara Yongzhenga, izgrađena je nova fabrika u Yuanmingyuanu. Od 1736. do 1765. (prve do 30. godine vladavine cara Qianlonga), tvornica stakla je bila na vrhuncu. Imao je 42 skladišta i radionice, proizvodeći desetine hiljada ceremonijalnih predmeta, namještaja, ukrasa i zaliha budističkih hramova godišnje. Godine 1755. (20. godina vladavine cara Qianlonga) izdat je carski dekret da se napravi 500 staklenih burmuta i 3000 staklenog posuđa za davanje poklona. Proizvodni kapacitet u to vrijeme bio je evidentan.
Staklo koje je proizvelo Carsko domaćinstvo dinastije Qing imalo je visok kvalitet topljenja i bogate boje. Bilo je više od 30 vrsta monohromatskog stakla, kao i staklo Venus, staklo sa mešanjem i staklo omotano žicom. Oblici su bili puni kineskih karakteristika, a metode ukrašavanja bile su raznolike, uključujući obojeno staklo od emajla, staklo intarzirano zlatom, staklo za crtanje zlata i rezbareno staklo. Naročito u smislu gniježđenja, obojeno staklo za gniježđenje se kretalo od dvije vrste (dvije boje) do osam vrsta stakla (osam boja), a zatim je rezbareno metodom rezbarenja žada, čime je postalo svjetski poznato Qianlong staklo.
U dinastiji Qing, pored tvornice stakla u Odjelu carskog domaćinstva, glavna privatna područja proizvodnje stakla uključivala su Peking, Boshan i Guangzhou. Pekinške privatne staklarske radionice bile su inferiorne u odnosu na zvanične po raznovrsnosti, količini i kvalitetu stakla. Glavni proizvodi su bili stakleni proizvodi, koji su bili napravljeni od traka materijala zagrijanih lampama za izradu boca za burmut, izljeva od materijala, cvijeća u saksiji, tikvica, nakita, privjesaka, itd. U dinastiji Qing, Ziboova proizvodnja stakla dostigla je svoj vrhunac. Postojale su tri vrste peći: velika peć, okrugla peć i peć na pirinčane perle. Ugalj ili koks se koristio kao gorivo za povećanje temperature topljenja. Osim proizvodnje proizvoda od punog stakla, proizvodili su i trake od materijala za stakleno posuđe. Neki od njih su korišteni za vlastitu upotrebu, a drugi dio je poslat u Peking za izradu staklenog posuđa u Pekingu. Guangzhou je kapija za pomorski saobraćaj na jugu moje zemlje. Najkasnije u periodu Kangxi, staklarska industrija Guangzhoua se razvila, proizvodeći burmutije, staklene posude i druge proizvode, postajući baza za proizvodnju stakla na jugu, ali tehnički nivo i kvaliteta proizvoda bili su daleko inferiorniji od onih u radionicama u palati.
1760-ih, Zapad je započeo industrijsku revoluciju u Britaniji, koja je promovirala prelazak stakla iz ručne proizvodnje u mehaničku proizvodnju. Mehanizirana proizvodnja stakla je prije svega razvoj proizvodnje kalupa. Godine 1825, kompanija Baker u Pittsburghu, SAD, izumila je mašinu za livenje stakla i
U prošlosti su se za topljenje stakla koristile peći sa loncem, koje su imale nisku termičku efikasnost, nisku temperaturu topljenja, ograničenu proizvodnju i nisu odgovarale mehaniziranoj proizvodnji. Godine 1841. braća Siemens (Robert Siemens i Friedrich Siemens) su sarađivali na proučavanju peći za topljenje regeneratora. Godine 1867. Friedrich Siemens je uspješno izgradio prvu peć za regenerator u Drezdenu, Njemačka. Godine 1873. ova vrsta peći je službeno puštena u proizvodnju u Belgiji, koristeći plin iz koksa ili generatorski plin kao gorivo, i korištenje regeneratora za povrat topline otpadnog plina. Termička efikasnost je značajno poboljšana, temperatura topljenja je porasla, a kvalitet topljenja stakla je poboljšan. Može formirati kontinuiranu proizvodnu liniju s mehaničkom mašinom za kalupljenje, postavljajući temelje za veliku mehaniziranu proizvodnju dnevnog stakla u budućnosti.
Godine 1847. Magoun je uspješno koristio bimetalni kalup sa šarkama za proizvodnju staklenog posuđa i staklenih boca. Godine 1882. Arbo-gast je dobio patent za prešanje stakla, transfer i drugo puhanje u kalupe gotovog stakla, odnosno metodu presovanja. Godine 1886. razvila je mašinu za kalupljenje, što je dovelo do ere poluautomatskog puhanja boca sa širokim otvorom pre 1890. godine. Tek 1890. godine pojavila se prva mašina za proizvodnju boca na motorni pogon.
Godine 1903. Owens je počeo da razvija mašinu za pravljenje boca sa vakuumom, nazvanu Owensova mašina za pravljenje boca. Bio je uspješan u 1904-1905 i zauzeo tržište nekoliko godina kasnije. Tek 1915-1920 su ostale vrste mašina za oblikovanje počele da se takmiče. U to vrijeme postojalo je 200 mašina za pravljenje boca s vakuumskim usisom koje su proizvodile 45% američkih staklenih boca. Međutim, Owensova mašina bila je vrlo glomazna, trošila je mnogo električne energije i bila je pogodna samo za proizvodnju boca sa jednim modelom i velikim serijama.
Godine 1915. Grabam Machinery Company je razvila hranilicu, a 1920. godine Hartford Empire Company je poboljšala hranilicu, a kvalitet izrade boca dostigao je nivo Owensove mašine. Kasnije, Lynch i O'Neillove mašine za pravljenje flaša usvojile su Hartfordovu hranilicu, mašine za proizvodnju flaša Lynch i O'Neill koštale su manje od Owensovih mašina i ubrzo su zauzele 45% američkog tržišta za proizvodnju flaša.
Inženjer iz Hartforda Ingle je 1925. godine razvio segmentiranu mašinu za pravljenje boca, koja se sastoji od nekoliko nezavisnih segmenata, od kojih svaki može samostalno da obavlja operacije pravljenja boca. Čak i ako se kalup zamijeni, samo ovaj dio treba zaustaviti, a ostali dijelovi mogu nastaviti s proizvodnjom kao i obično. Ova mašina za pravljenje flaša nazvana je IS mašina po prvim slovima prezimena pronalazača Ingle i menadžera kompanije Smith. Neki ljudi također misle da je IS mašina skraćenica od Individual Section. U mojoj zemlji to se zove determinantna mašina za pravljenje flaša. IS mašina može koristiti metodu puhanja ili puhanja pod pritiskom za izradu boca i limenki i može proizvoditi proizvode sa ravnomjernom distribucijom stakla po tijelu boce, odnosno proizvode sa malim razlikama u debljini stijenke. Nakon uvođenja, široko se koristi. Trenutno, IS mašine čine više od 80% broja mašina za formiranje stakla za boce.
Kada je dnevno staklo na Zapadu krenulo ka mehanizovanoj proizvodnji, dnevno staklo u mojoj zemlji je još uvek bilo u fazi rukotvorina. Proizvodi su uglavnom bili imitacija nakita, dragog kamenja, ukrasa, namještaja i kolekcionarskih predmeta. Bilo je nekoliko vrsta staklenih boca, tegli i pribora, a proizvodnja je također bila vrlo niska.
Od propasti dinastije Qing 1911. do osnivanja Nove Kine 1949. godine, svakodnevna industrija stakla u mojoj zemlji bila je mala po obimu, sa mnogo malih radionica, niske proizvodnje i lošeg kvaliteta. Osim nekoliko preduzeća koja su bila polu-mehanizirana, ostala su u osnovi bila ručna proizvodnja. Takođe su bili pod uticajem stranih proizvoda i suočili se sa bankrotom.
Od početka 20. vijeka, fabrike posuđa su osnovane u Chongqingu, Šangaju, Tianjinu, Dalianu i drugim mjestima. Sve se tope u lončanim pećima, ručno pokupe i ručno duvaju. Termos boce su uvedene u moju zemlju 1921. i puštene u proizvodnju 1927. U 1930-im, Jinghua Glass Factory je osnovana u Qingdaou, a Lynch mašina za proizvodnju boca sa šest kalupa je uvedena iz Sjedinjenih Država za proizvodnju staklenih boca. Ovo je bilo prvo mehanizovano preduzeće za proizvodnju dnevnog stakla u mojoj zemlji. Neke tvornice stakla su 1930-ih u malim serijama proizvodile i laboratorijske mjerne čaše, boce za lijekove, špriceve i druge medicinske proizvode. Prije osnivanja Nove Kine, dnevna proizvodnja stakla bila je manja od 100,000 tona.
Nakon osnivanja Nove Kine, razvila se nauka i tehnologija i proizvodnja dnevnog stakla, koja se u osnovi može podijeliti u dvije faze: prva faza je bila od 1949. do 1980. godine, što je bio period oporavka i razvoja; druga faza je bila od 1980. godine do danas, što je bio period brzog razvoja.
Od 1950-ih, moja zemlja je sukcesivno razvijala pneumatske mašine za pravljenje boca sa šest modova Jiefang 20-, mašine za proizvodnju boca sa četiri i šest grupa sa jednom kapkom i odgovarajuće prateće hranilice, postepeno realizujući mehanizovanu proizvodnju izrada boca; i uveo 56 kompleta opreme za kalupljenje u 20 godina, od kojih su većina bile 8-grupne i 10-grupne mašine za pravljenje matričnih boca sa dvostrukim ubacivanjem, što je povećalo efikasnost proizvodnje za 20 do 30 puta.
Što se tiče staklenog posuđa, 1950-ih godina razvijena je 10-mašina za presovanje čaša sa stacionarnim blokom, a zatim su razvijene 12- i 14-mašine za presovanje čaša. 1980. godine probno je proizvedena mašina za formiranje proizvoda sa tankim zidovima, a uvedena je mašina za puhanje H-28 i električna peć za topljenje za kontinuirano topljenje olovnog kristalnog stakla, oprema za kiselo poliranje i proizvodna linija za kaljenje staklenog posuđa. Proizvodi od olovnog kristalnog stakla masovno su se proizvodili, a korišteni su različiti površinski tretmani i procesi ukrašavanja kako bi se povećala raznolikost staklenog posuđa.
Što se tiče stakla za instrumente, 1953. godine, Šangaj je probno proizveo 95 materijal, koji je borosilikatno staklo sa dobrom otpornošću na toplinu. Kasnije je razvijeno GG-17 staklo sa boljom otpornošću na toplotu, čime je kvalitet stakla za instrumente približan nivou američkog Pyrex stakla. Njemačka je 1952. godine pomogla u izgradnji tvornice staklenih instrumenata u Pekingu, a sva oprema je uvezena iz Njemačke. Godine 1980, japanska napredna tehnologija je uvedena za transformaciju. Doveo je proizvodnju staklenih instrumenata na novi nivo u proizvodnom obimu, proizvodnoj opremi i procesnoj tehnologiji.
Što se tiče termoizolacionog stakla, 1960. godine probno je napravljena automatska mašina za puhanje mehurića za termos boce i duvana je obloga flaše. Kasnije su stvorena horizontalna mašina za zaptivanje i mašina za donje povlačenje, što je poboljšalo produktivnost rada i smanjio intenzitet rada. Osim toga, promoviran je novi proces tankoslojnog posrebrenja, čime je potrošnja srebra smanjena za oko 1,9 puta.
1952. godine ukupna dnevna proizvodnja stakla bila je 100,000 tona; 45,225 miliona termos boca; 1976. dnevna proizvodnja stakla premašila je milion i dostigla 1,0383 miliona tona. 1980-te i 1990-te bile su period brzog razvoja dnevnog stakla. Godine 1985. dnevna proizvodnja plemenitog stakla iznosila je 4,8389 miliona tona, a proizvodnja termos boca 191,39 miliona; 1995. dnevna proizvodnja stakla iznosila je 7,4760 miliona tona; 2005. dnevna proizvodnja stakla iznosila je 8,7175 miliona tona, a proizvodnja termos boca 289,9762 miliona; u 2010. godini dnevna proizvodnja staklenih i ambalažnih kontejnera iznosila je 19,9314 miliona tona, što je povećanje od 128,7% u odnosu na 2005. godinu, prosječno godišnje povećanje od 18%, a proizvodnja termos boca iznosila je 570,658 miliona, što je povećanje od 96,8% u odnosu na 2005. prosječno godišnje povećanje od 14,5%. U 2012. dnevna proizvodnja staklenih proizvoda i kontejnera za staklenu ambalažu iznosila je 21,887 miliona tona, što je kumulativno povećanje od 6,34% u odnosu na prethodnu godinu; proizvodnja staklenih izolacionih kontejnera iznosila je 771,23 miliona, što je kumulativno povećanje od 31,13% u odnosu na prethodnu godinu. proizvodnja u mojoj zemlji i stopa rasta dnevnih staklenih proizvoda i termos boca su na prvom mjestu u svijetu.
